Forenzička entomologija - definicija i kratka istorija
Šta je forenzička entomologija?
Forenzička entomologija je proučavanje insekata pronađenih na mestima zločina i leševima. Brojne kukce privlače leševi. Budući su kukci najbrojnija vrsta živih bića i može ih se naći na gotovo svim mestima, vrlo su značajni za proučavanja u sudskoj medicini.
Istorija forenzičke entomologije
Osim ranih izvešća o slučajevima u Kini (13. st.) i kasnijim umetničkim doprinosima, prva zapažanja o insektima i drugim artropodima kao forenzičkim indikatorima dokumentirana su u Njemačkoj i Francuskoj tekom masovnih ekshumacija u kasnim 1880-im (Reinhard, Hofmann) koji se smatraju utemeljiteljima forenzičke entomologije. Nakon objavljivanja u Francuskoj Mégninove popularne knjige o primijenjenoj forenzičkoj entomologiji koncept se brzo proširio u Kanadu i SAD. U to su vreme istraživači spoznali manjak znanja o forenzički važnim insektima što je otežavalo njihovo korištenje kao indikatora vremena proteklog od smrti. U sledećim je decenijama napredak taksonomije insekata i ekologije rešio ovaj problem.
Mnogi rani prikazi slučajeva pretpostavljali su kao uzrok ubojstvo deteta sa sumnjom na uporabu sulfatne kiseline. Međutim, kad se počela proučavati uloga insekata u izgledu leša pokazalo se kako mravi, žohari i vodeni artropodi mogu uzrokovati postmortalne ozljede koje ukazuju na zlostavljanje deteta.
Nakon dva svetska rata, vrlo je malo slučajeva forenzičke entomologije ušlo u znanstvenu literaturu. Od 1960 - 1980. Leclecq i Nuorteva su zaslužni za održavanje metode u Europi, s fokusom na istraživanje slučajeva. Temeljna istraživanja u Rusiji, SADu i Kanadi otvorila su put rutinskoj upotrebi entomologije u forenzičkim istragama.
Članak koji sledi daje kratak prikaz povijesnog razvoja forenzičke entomologije
Srednjovekovna Kina do 19. stoljeća
Prvi dokumentirani slučaj forenzičke entomologije prikazao je kineski odvetnik i mrtvozornik Sung Tz'u u 13. stoljeću u medicinsko-pravnoj knjizi Hsi Yuan Lu (jedan od mogućih prevoda bio bi "Ispiranje krivaca"). On opisuje slučaj probadanja pored rižinih polja. Drugi dan nakon ubojstva istražitelj je svim radnicima rekao da odlože na zemlju svoje alate (srpove). Nevidljivi tragovi krvi privukli su muhe na jedan od srpova. Suočen s tim, vlasnik srpa je priznao krivnju.
Leclercq i Lambert potvrdili su primijećenu sklonost određenih muha za krv 1976. godine: otkrili su muhu Calliphora vomitoria na lešu šest sati nakon smrti kako polaže jaja u krv (ali ne i u rane) preminuloga.
Osim medicinskih i pravnih stručnjaka, kipari, slikari i pjesnici su proučavali raspadanje ljudskog tela bilježeći, osobito, učinke larvi koje se na njemu hrane. Rani zapisi koji ilustriraju larve na leševima potiču iz Srednjeg vijeka, uključujući drvorez iz "Dances of the Death" (15. vek), i intrigantnu rezbariju u slonovači "Skeleton in the Tumba" (16. st.).
Ova umetnička dela živo predočuju uzorak smanjenja telesne mase prouzročen delovanjem insekata, osobito skeletizaciju lubanje i redukciju unutarnjih organa, s velikim dijelovima kože netaknutim.
U svom izvešću, nakon citiranja Bergereta, Brouardel opisuje slučaj novorođenog deteta kojeg je obducirao 5. siječnja 1878. Mumificirano telo je bilo nastanjeno brojnim artropodima, uključujući larve leptira, zbog čega je zatražio pomoć Monsieura Periera, profesora iz Prirodoslovnog muzeja u Parizu i vojnog veterinara Pierre Mégnina. Perier je izvijestio kako je telo najverojatnije bilo osušeno pre nego je napušteno. Određivanja vrste prepušteno je Mégninu dok je Perier utvrdio identitet larvi leptira kao larve iz roda Aglossa. Na temelju očuvanja tela i nađenih larvi Perier je zaključio kako je dijete moglo biti rođeno i umrlo ljeto ranije, tj. Oko 6-7 meseci pre nego je telo obducirano. Mégnin je izvijestio da je cijelo telo bilo prekriveno smeđim slojem koji se sastojao isključivo od koža i fecesa, ali ne i živih insekata.
Unutar lubanje pronašao je mnoštvo pojedinih vrsta insekata. U početku je nekoliko larvi verojatno unešeno u telo preko drugih artropoda. Mégnin je izračunao kako je na cijelom telu bilo prisutno 2.4 milijuna jedinki, mrtvih i živih. Takođe je izračunao da se nakon 15 dana razvila prva generacija od 10 ženki i 5 mužjaka. Nakon 30 dana to je bilo 100 ženki i 50 mužjaka; nakon 45 dana 1 000 ženki i 500 mužjaka; nakon 90 dana bilo je prisutno 1 milijun ženki i 500 000 mužjaka. Kako je ovo bio broj jedinki za koje je procijenio da se nalaze na lešu, njegova je pretpostavka i izvešće bilo da je leš napušten pre pet meseci (tri meseca razvoja i dva meseca za sušenje), ali verojatnije ipak sedam do osam meseci. Ovaj je slučaj Mégnins u svom delu ŤFauna kadaverať opisao kao slučaj br. 12 te naveo kako je to bilo njegovo prvo sudsko-medicinsko istraživanje. Ovaj slučaj pokazuje kako su rani istraživači ovog područja proučavali i gljive, i biljke i drug vrste, osim insekata.
Sledeće masovne ekshumacije
1895, inspirirani radom Mégnina, kanadski istraživači Wyatt Johnston i Geoffrey Villeneuve, u Montrealu, započeli su brojna sistematska entomološka istraživanja na ljudskim leševima Dva znanstvenika su napisala o Mégninu: "(...) niti u jednom dijelu rezultati istraživanja nisu pokazali kako su M. Mégninovi zaključci pogrešni. (...) Glavna opasnost koje se treba bojati od Mégninovih imitatora da će se upuštati u nagađanja bez solidnog temelja te da će primijeniti njegova pravila na zemlje i klime gde su ona neprimenjiva." Oni su nameravali pročistiti Mégninov rad i prilagoditi ga svojoj lokalnoj fauni.
Slično istraživanje je postavio Murray Galt Motter, "Volunteer in the United States Bureau fo Animal Industry", i njegovi suradnici nekoliko godina ranije. Kratko nakon toga, tekom ljeta 1896 i 1897, Motterova je grupa sistematično i kritički pregledala više od 150 ekshumiranih tela u Washingtonu, D.C. U svom izvešću, Motter kratko opisuje entomološka otkrića kao i kratke komentare o vrsti zemljišta, dubini groba itd. Govor koji je "pročitao pre javne obdukcije British Medical Association" 1897 nosio je naziv "Podzemna zoologija i sudska medicina ".
Sledeće je izvešće stiglo 1895 iz Švedske gde je Schöyen prikazao rad koji se odnosio na istraživanje "faune grobova". Međutim, on uglavnom govori o vrstama koje su u svojim radovima već opisali Reinhard i Mégnin.
Jedina istraživanja u forenzičkoj entomologiji koja iz tog razdoblja nisu dostupna jesu ona koja je provodio Hough iz New Bedforda od 1894 do 1897, jer on svoje podatke nikad nije objavio.
Na prelazu u 20. vek
Prethodna forenzička istraživanja insekata koja su proveli nemački lekari Klingelhöffer i Maschka, te forenzički patolog Stefan von Horoskiewicz s Krakau University (tada Austrija, sada Poljska), fokusirala su se na uzorke ugriza žohara i mravi. Klingelhöffer, lekar zadužen za područje Frankfurta, opisuje slučaj u siromašnoj obitelji čije je bolesno devetomesečno dijete umrlo 26. svibnja 1889, te je obducirano tri dana kasnije, 29. svibnja.
U međuvremenu je lokalni "lekar za siromašne" obavijestio policiju jer je primijetio fleke na licu deteta, što je dovelo do hapšenja oca. Tekom obdukcije "fleke" su primijećene na nosu i usnama te su se nastavljale niz detetova usta. Jezik nije bio obojen, ali je krvario na vrhu. Policija je htela dokazati da je otac naterao dijete da popije sumpornu kiselinu, što je bio čest oblik trovanja u to vreme. Međutim, Klingelhöffer nije pronašao znakova trovanja te je zaključio kako su uzorke nalik abrazijama najverojatnije uzrokovali žohari. Otac je nakon tri nedelje pušten iz zatvora.
Horoszkiewicz je imao sličan slučaj, gde je dijete obducirano u travnju 1899. Obdukcija nije pokazala nikakve unutarnje znake nasilne smrti, međutim, bezbrojna abrazije su se mogle videti na nosu, obrazima, usnama i bradi s uočljivijim tragovima na površini vrata i stražnjoj strani leve ruke i unutrašnjosti bedara. Tekom razgovora s majkom, ona je izjavila kako je, nakon što se vratila s priprema za pogreb, telo bilo prekriveno žoharima kao crno prekrivalo, međutim, u to vreme ona nije zamijetila nikakve ozljede. Da bi potvrdio jesu li žohari sami mogli uzrokovati abrazije, Horoszkiewicz je stavio komade svežeg tkiva ljudskih leševa u čaše ispunjene žoharima. Iako nikakvi znakovi hranjenja žohara nisu bili vidljivi odmah nakon hranjenja, oni su postali vidljivi kada se koža isušila, što je objasnilo zašto majka nije videla ozljede, a lekari pri obdukciji jesu.
Slične slučajeve objavio je lekar Maschka iz Austre koji je bio uključen u high profile slučajeve u modernom smislu reči. U jednom slučaju pronašao je abrazije na detetu čije je telo otkriveno u bunaru. Verovalo se kako je počinitelj seksualno zlostavljao dijete te ga zatim zadavio ili ugušio pre bacanja u bunar. Maschka je, međutim, zaključio kako su ozljede morale biti uzrokovane artropodima. U drugom se slučaju mislilo kako je otac ubio dijete staro tri dana sileći ga da pije sumpornu kiselinu. Otac je svedočio kako je dijete koje je umrlo prirodnom smrću ostavio pokraj prozora u 22:00 sata 14. travnja 1880. U 4:00 sledećeg dana detetova je glava, po njegovoj izjavi, koja je bila ispod pokrivača, već bila prekrivena mravima. Maschka je prilikom obdukcije utvrdio nalaz koji je bio sukladan očevom iskazu.
Početkom 1920-ih, liste vrsta i monografije forenzički važnih insekata napokon su objavljene, s osvrtom na ekologiju, metabolizam ili anatomiju.
Za kontrolu štetočina i terapiju larvama raslo je zanimanje tekom ovog perioda i mnogi su doprinosi nastali na ovim područjima, stvarajući veliki znanstveni izvor za interpretaciju forenzičkih insekata kao dokaza. U kontekstu kontrole štetočina, na primer, pronađeno je kako odrasle muhe mogu biti prisutne u blizini tela umiruće osobe ili životinja čak i pre nego uistinu umru. Takođe je postalo popularno proučavati entomološki status drevnih mumija.
Zanimanje za crve na telima bilo je vrlo veliko i 1922. kada je Karl Meixner, profesor na Institutu pravnih nauke u Beču i Innsbrucku prikazao slučajeve u kojima su se tela brzo raspala kad su pohranjena u podrumu instituta. Ovo brzo raspadanje bilo je najdramatičnije s leševima mladih osoba. Osim citiranja Orfila i Mégnina, Meixner nije prikupio daljnje nove podatke.
Nekoliko godina kasnije, Hermann Merkel, profesor na Institutu sudske medicine u Münchenu, proširio je Meixnerova opažanja prikazima slučajeva na kojima je demonstrirao kako okolnosti smrti mogu uticati na tek razvoja insekata na telu. U slučaju iz ljeta 1919. sin je ubio roditelje te pohranio tela jedno pored drugog tri nedelje. Prilikom obdukcije tela su nađena u različitim stupnjevima raspadanja. Telo pretile majke (koja je ubijena pucanjem u srce) bilo je u stadiju punog raspada, napuhano, obe očne jabučice uništili su crvi, a nađeni su i bezbrojni crvi unutar vodenastog tkiva mozga. Njeni unutarnji organi su bili netaknuti i unutar slojeva masnog tkiva nije pronađen niti jedan crv. Upravo suprotno, mršavo telo oca bilo je već ispunjeno brojnim crvima u svim tilesnim šupljinama, svi unutarnji organi su bili uništeni i već su se bile razvile kukuljice. Razloga za veću prisutnost crvi u očevom telu jest što on nije bio samo upucan već i izboden više puta. Ovo je privuklo muhe koje nisu polagale jaja samo na područje lica već i u rane. U drugom slučaju, Merkel je pronašao mumificirano telo osobe koja je umrla u kući, bez ijednog prisutnog crva.
K. Walcher s Instituta za sudsku medicinu u Münchenu takođe je izvijestio da je pronašao crve koji su ulazili u spongiozu dugih kostiju kako bi dosegli koštanu srž (okolnosti: samoubojstvo, postmortalni interval: 100 dana, telo u prirodi). Kako je kostur bio netaknut, Wlacher je pretpostavio da su se životinje uvukle kroz Foramina nutritia (hranidbene otvore kosti gde inače ulaze krvne žile i živci).
Nakon svetskih ratova
Tekom 1940-ih, jedino se Bequaert bavio korištenjem insekata za određivanje postmortalnog intervala. 1950-ih Hubert Caspers sa Zoološkog instituta i Muzeja u Hamburgu uvodi uporabu muha kao alat za forenzička istraživanja. Telo mrtve žene, golo osim para crvenih čarapa, pronađeno je upakirano u vreću 1948. u jarku vetrenjače. Pitanje je bilo je li telo tu ostavljeno odmah nakon ubojstva ili je bilo pohranjeno drugde pa tek naknadno tu ostavljeno. U kukuljici muhe (najverojatnije Limnophilus flavicornis L.) koja je pronađena u jednoj čarapi, niti čarape su očito bile iskorištene za izgradnju kukuljice. Međutim, niti su bile pronađene samo na samom vrhu i na samom dnu kukuljice što je značilo da je muha već izgradila svoju zaštitu pre nego je ušla u vreću. Nakon toga je završila kukuljicu (vlakna na vrhu) i pričvrstila ga na čarapu (vlakna na dnu). Kako proces pričvršćivanja traje nekoliko dana, procijenjeno je kako je telo u vodi ležalo najmanje jednu sedmicu.. Daljnji kriminalistički dokazi doveli su do zaključka kako je telo bilo pohranjeno na nekom drugom mestu pre nego je odbačeno u vodu jarka. S ovim opisom Casperovog slučaja završava naš povijesni prikaz razvoja forenzičke entomologije.
Poslednje napomene
Između 1960-ih i sredine 1980-ih, forenzičkom entomologijom se bavio uglavnom lekar Marcel Leclecq (Belgija) i profesor biologije Pekka Nuorteva (najpre je radio u Helsinki Zoological Museum, a kasnije kao profesor na Department of Environmental Protection and Conservation, University of Helsinki, Finland), uglavnom na slučajevima.
Otada su temeljna istraživanja i napredna primena forenzičke entomologije u SAD, Kanadi i Rusiji otvorila put rutinskoj upotrebi ove grane nauke.
Literatura
1. Benecke M. A brief history of forensic entomology. Forensic Sci Int. 2001 Aug 15;120(1-2):2-14.
2. Cook GM. "Spray, Spray, Spray!": insecticides and the making of applied entomology in Canada, 1871-1914. Sci Can. 1998-99;22:7-50.
3. Hu B, Huang R, Chen Y, Zhu J. The development and main achievements of forensic entomology. Fa Yi Xue Za Zhi. 1998;14(2):117-8, 121, 123.
4. Malcolm AD. Who was...John Henri Fabre? Biologist (London). 2002 Apr;49(2):83-4.
5. Perkins JH. Insects, food, and hunger: the paradox of plenty for U. S. entomology, 1920-1970. Environ Rev. 1983;7(1):71-96.
6. Scarborough J. On the history of early entomology, chiefly Greek and Roman, with a preliminary bibliography. Meisheimer Entomol Ser. 1979 Jul;(26):17-27.
Naslov: FORENZICKA ENTOMOLOGIJA-INSEKTI 
Sub Apr 07, 2007 10:48 am
